|
|
| < | travanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Život jedne male brinete koja se svakodnevno suočava sa surovom stvarnošću ovoga svijeta...no, ovoga puta odlučila je drugačije...voli život...
PUSTI ME U SAN
NE VJERUJEŠ NIKOM
ĆUTIM
LJUBAVI SI ŽEDNA
SLUTIM
POLJUPCE SI SVOJE
DALA
PA SE POKAJALA...
NE PITAM TE NIŠTA
MALA
KRAJ KOGA SI JUTRA
ČEKALA
ČIJE SU TI BRIGE
OSTALE
U TIŠINI VRUĆE POSTELJE...
PUSTI ME U SAN
DA DOĐEM TI KAD TI TREBA NAJVIŠE
PUSTI SJEĆANJE
DA IZBRIŠE SVE, BOLA TRAGOVE
PUSTI ME U SAN
DOPUSTI DA TI SRCE NOĆAS ZAPRIJETI
DA ĆU BITI TU
DA ZA TEBE VRIJEDI UMRIJETI...
BOJIŠ LI SE ZIME
DUGE
IZGOVORI IME
TUGE
JER KAD SAMA SEBI
OPROSTIŠ
SPREMNA SI DA OPET
ZAVOLIŠ...
JA SAM SVOJU TUGU
VEĆ UPOZNAO
ZA MENE SI DAR ŽIVOTA
DOBRODOŠAO!
MENI TREBAŠ TI
Neću srebro, neću zlato
ni bogatstvo cijelog svijeta
hoću samo da me ljubiš ti.
Neću mjesec, neću zvijezde
niti sunce da me grije
tvoga neba želim sjaj.
Ti si srebro, ti si zlato
i bogatstvo koje nemam
mog života smisao si ti.
Budi moja sjajna zvijezda
dio neba kojeg trebam
niježnosti mi svoje daj.
Meni trebaš ti da me voliš
meni trebaš ti čežnjo duga
meni trebaš ti da me vodiš
meni trebaš ti za ljubav.
MALENA
Malena
noćas srušio se svijet
Malena
sve je tako glupo bez tebe
Sad kad je stvarno kraj
Bože snage mi daj
samo da prođe ova noć
tako prokleto sam
čekam novi dan
prvi četvrtak bez tebe
Malena
oduvijek si znala tko sam ja
Malena
ne mogu ja bez svojih oblaka
Sad sve su iste ko ti
sve se smiju ko ti
kako su lijepe samo da znaš
I sve me ljube ko ti
i sve me lažu ko ti
i sve su moje
a tako sam sam
Malena
kao ću bez tebe sutra
Malena
falit će mi s tobom jutra
Ima drugih
Ima boljih
ali nebo zna
samo ti si moja
MALENA!
KIŠE JESENJE
Nocas mladi mjesec je, dobra vecer dame sve
Spustam se u barove
Dolje neki klinac na klaviru nasu pjesmu svira
Sto me grozno zivcira
Mazni glas me pita imas vilu iznad Zagreba
Il' auto s tamnim staklima
Hej curo seceru nemam ja za vecaru
Za malu votku, rakiju
Hej curo seceru ja sam ptica nebeska
I to je moja sudbina
Kroz moje prazne dzepove
Vjetrovi me prolaze
A kroz cipele kise jesene
Kroz moje prazne dzepove
Vjetrovi me prolaze
A kroz cipele kise jesene
O o o o o o o o o o ...
Nocas mladi mjesec je, dobra vecer dame sve
Spustam se u barove
Dolje neki klinac na klaviru nasu pjesmu svira
Sto me grozno zivcira
Hej curo seceru nemam ja za vecaru
Za malu votku, rakiju
Hej curo seceru ja sam ptica nebeska
I kao takav umrijet cu
...i sve što želim je...
…vrtlog nemira…zbunjujući osjećaji…raspršene misli…jedan život...samoća…tuga…mrak…ljutnja…čežnja…
…a u središtu svega jedna djevojčica…moglo bi se reći i djevojka, ali u duši je ona još uvijek samo mala djevojčica…
…djevojčica koja je već upoznala život jako dobro…shvatila je da život nosi samo bol…i ništa više…jer rijetki su oni kojima donese sreću…
…i sve to je pogađa u posljednje vrijeme…pogotovo zbunjenost…oko svega...jer ju je snašlo nešto što možda nije trebalo…
…i svakog trenutka se pita zašto se baš osoba koju je smatrala nekom vrstom prijatelja počela tako ponašati prema njoj...zašto je sve između njih postalo nekako drugačije...zar je moguće da je njemu stalo...i svakog trenutka se pita što će biti s novim anđelom…i svakog trenutka se pita gdje je onaj koji joj spava u srcu…
…ali odgovora nigdje…i tako sjedi sama u mraku sa srebrnom kapljicom u oku…pokušava shvatiti, ali ne ide…jednostavno ne shvaća…jer sve je postalo nekako drugačije…sve se mijenja…a ona kasni u toj promjeni…jer nije shvatila na vrijeme…
…i pokušava srediti misli…a pogotovo osjećaje jer je toliko toga u zadnje vrijeme…i pokušava…ali ne uspijeva…zbunjenost i dalje raste…nadvladava sve ostalo…
…i samo želi znati što će biti dalje…što će se dogoditi sa svim tim osobama koje su počele ulaziti u njen život…želi znati hoće li napokon pronaći svoju sreću ili će opet ostati sama u mraku…sa onom srebrnom kapljicom…
…jer nije joj lako…nije joj lako kad je u srcu jedna osoba, a oko nje su se pojavile osobe u koje sumnja…ne vjeruje da bi sa njima mogla pronaći svoju sreću…a s jednom od njih to jako želi…
…i sama sebe muči s pitanjima…sama sebe muči s osjećajima…sama sebe muči s razmišljanjima koja ne vode nikud…samo je još više odvode u dubinu…jer ništa ne shvaća…
…ali kada će shvatiti…kada će se stvari konačno posložiti…jer opet je počela plakati svake večeri…
…a rekla je da nikad više neće plakati…bio je to dogovor jednom u busu…s jednom vilom koju voli i nebi ju dala za ništa na svijetu…i rekle su obje da više neće plakati…a sve se opet ponavlja…i oči su joj već umorne…i više nema snage…
...i sve što želim je samo jedna mala livada sreće…mrvica ljubavi…i netko tko će me uhvatiti za ruku i u jednom zagrljaju odvesti daleko od svega i svih…zar tražim previše??
...mom novom anđelu...
...doletio je...lagano na svojim krilima predivnih očiju i još ljepšeg osmijeha...doletio je jedan novi anđeo u moj život...tiho i neprimjetno...ali doletio je...
...sad je tu...i nadam se da će ostati još dugo...polako je počeo tjerati tebe iz mojih misli...ulazi mi pod kožu...tiho i neprimjetno...baš kao što je doletio...
...sretna sam...želim zavoljeti tog anđela onako kako volim tebe...i ako ikako mogu pretočiti ono što osjećam prema tebi u osjećaje prema novom anđelu, učinit ću to...jer želim voljeti svog novog anđela...
...želim se uz njega osjećati sigurno...želim se osjećati voljeno...želim da bude uz mene...
...pitaš se jesam li ponovno zaljubljena...priznajem...jesam...nemam zašto skrivati...zaljubljena sam u svog novog anđela...i želim ga voljeti...
...jer on je tu...i ne želim više ni trenutak svog života potrošiti na misao o tebi...ne želim više ni trenutak svog života potrošiti na suze zbog tebe...ne, više ne...sad sam ja neka nova ja...
...i znam da ne vjeruješ jer sam to rekla već mnogo puta, ali sad mislim ozbiljno...voljet ću svog novog anđela...tebe ću ostaviti iza sebe...daleko u prošlosti...jer to želim...ja...ali srce...ma ono nije ni bitno...kako ja želim, tako će biti...i vjeruj mi, uspjet ću...jer nisi zaslužio da te netko tako voli...
...znaš, kad razmislim, shvaćam da mi je bolje bez tebe...iako nisam mogla preboljeti što si otišao, shvaćam da sam drugačija...počela sam drugima davati prilike...jednostavno puštam ljude u svoj život...i sretna sam...ali ovoga puta ne zbog tebe...sretna sam zbog svog novog anđela...jer da nisi otišao nebi ga upoznala...
...i ovo je posvećeno mom novom anđelu...ne želim govoriti ono za što još ne znam hoće li se ostvariti, ali želim da moj novi anđeo postane netko uz koga ću se osjećati ispunjeno...želim da moj novi anđeo bude uz mene...jer ponovno sam zaljubljena...a nisam mislila da ću to skoro biti...
...sad znam sve...shvaćam sve...nisi zaslužio...sve ono što sam imala za tebe dat ću svom novom anđelu...
...hvala ti moj novi anđele...hvala ti što si doletio...hvala ti što si tu...hvala ti što si mi omogućio da se opet osjećam sretno...hvala ti što sam zbog tebe shvatila da mogu ponovno voljeti...jer mogu...i zavoljet ću te...
...hvala ti moj novi anđele...i ostani uz mene...molim te...
...da mi je znati gdje si sad...
˝Hej, da mi je znati gdje si sad
dala bi sve na svijetu, zlato moje...
Sve nebeske suze padaju,
u svakoj kapi vidim oči tvoje...˝
...i opet se vratio onaj osjećaj...čežnja...želja da te vidim, uhvatim za ruku i ne puštam nikad više...volim te i ne mogu to zanijekati iako u zadnje vrijeme to silno pokušavam...i uvjeravam sebe i sve oko sebe da te ne volim, a u meni još uvijek živi ono što osjećam prema tebi...i vjeruj mi, sigurna sam da nikad nikoga neću voljeti kao tebe...osjećaj je jednostavno prejak i ne mogu ga istjerati...makar to želim...
...nestao si...otišao si iz one gomile u kojoj sam te uvijek tražila...oči te i dalje traže svaki dan makar su već izgubile nadu da će te ponovno ugledati...ne znaš kako svaki dan nemirno sjedim u busu kad krećemo s kolodvora...nadam se da ću te ugledati na onoj stanici...na onoj gdje smo se nekad gađali s kestenima...sjećaš se??
...nadam se da ćeš ući u bus i pokloniti mi pogled i osmijeh kao nekad...znaš, svaki dan sjednem u bus sama...iako su sjedala za dvoje, sjednem sama i čuvam jedno mjesto...svaki dan...otkad si otišao...čuvam ga za tebe...iz dana u dan živim nadajući se da ćeš ući u taj prokleti bus koji me vuče u sjećanja i da ćeš sjesti pored mene kao nekad...
...tako je bilo i danas...sjedila sam sama...i sve me opet podsjećalo na tebe...one žene koje su slušale kad sam ti vikala po busu da te volim...vozač kojem si uvijek govorio da se švercam...znaš, od tad uvijek govorim vozaču da se švercam, a on se samo nasmije...ona sjedala na kojima smo sjedili...danas su bila prazna jer sam otišla otraga...nisam mogla sjediti tamo...
...danas mi je bilo teško...dok sam čekala da bus krene, u glavi su mi odzvanjale riječi našeg posljednjeg razgovora...tvoj smijeh...glas...
...ali bez obzira na sve, idem dalje...nastavljam živjeti kao da te nema u mom srcu...jer previše boli si mi nanio...ušao si u moj život neprimjetno poput kakvog lopova, a kasnije pobjegao poput najveće kukavice..zašto?? Ne razumijem...
...pitam se sjetiš li se ponekad mene...sjetiš li se djevojke koja te voljela više od života...sjetiš li se djevojke koja bi dala apsolutno sve za još samo jedan trenutak s tobom...sjetiš li se nekoga tko ti je nekad možda značio nešto kako si rekao...sjetiš li se mene uopće??
...eh, da mi je znati gdje si sad...zaista bi dala sve na svijetu...
...ljubavi, oprosti mi...
...ne znam kako se to dogodilo...osjećaj je došao iznenada...kao da ono što osjećam više nije imalo istu jačinu koju je imalo tek nedavno...osjećam se kao izdajica...izdala sam te na tren...okrenula sam ti leđa...ljubavi, oprosti mi...
...na tren sam pomislila da te ne volim...bježao si mi iz srca...nisam mogla vjerovati...i nije mi izgledalo kao stvarnost...jer volim te više od svega...al ipak je bila stvarnost...na tren te nisam voljela kao što te volim sad u ovom trenutku...kajem se što sam te napustila na tren...ljubavi, oprosti mi...
...sad sam opet tu...shvatila sam da ne mogu bez tebe...uvijek ćeš biti prisutan u meni...uvijek ćeš mi zadnja misao prije spavanja biti ti i uvijek ćeš razlog mojim suzama biti ti...jer dosad ih je već bilo mnogo zbog tebe...ali bez obzira na ovu bol, volim te i dalje...neću postati izdajica...ne znam kako bih ti jednog dana ako se opet sretnemo pogledala u oči...ljubavi, oprosti mi...
...ne znam razlog...možda me bol natjerala na to...ili suze koje mi se svakodnevno slijevaju niz lice zbog tebe...ne znam...ali možda si i ti kriv...ne želim te kriviti, ali ti si otišao...nestao...ti si me spriječio da te barem gledam...nedaš mi da te imam...daleko od očiju je i daleko od srca...je li istinito?? Možda...kod mene je bilo na tren...ljubavi, oprosti mi...
...i znam da je ovo tek početak takvih osjećaja...iako se pokušavam obraniti jer te ne želim izdati i uvijek ću te voljeti, znam da ću se još osjećati kao da te ne volim...možda je tako i bolje...možda moram krenuti dalje bez tebe...ali ako i odeš iz mog srca, nećeš potpuno...dio tebe zauvijek će ostati...zauvijek ću prema tebi osjećati ono nešto...i to nikad neće nestati...oprosti mi ovu izdaju...
...i ako te zaboravim, ne znam kako ću dalje...jer u ovom trenu sve bez tebe mi se čini besmisleno...ali ako sam mogla dosad, onda mogu i dalje...evo, suza mi se našla u oku...grlim te sad, al ne vidiš i ne osjetiš...možda je to oproštaj...ne znam...ljubavi, oprosti mi...
...svi mi govore da nisi zaslužio da te volim...samo si me povrijedio i pobjegao zbog svog glupog straha...i bez obzira na sve te riječi drugih, bez obzira na sve ono što sam saznala o tebi, voljela sam te više od života...i uvijek ću prema tebi osjećati nešto...ne znam koja je bila tvoja namjera...jesi li me volio kao što si rekao?? Ne...ne vjerujem...ali ne mogu shvatiti zašto si me toliko vukao k sebi...nisi me htio otjerati jednom zauvijek...dok nisi otišao...da sam barem mogla otjerati tvoj strah...ako je uopće postojao...ako me samo nisi htio povrijediti...ne znam...i možda nikad neću znati...i ne znam zašto ti se ispričavam jer bi te trebala mrziti, ali ne mogu...ljubavi, oprosti mi ovu izdaju...
...volim te...ali polako nestaješ...
...noćas kad se sklope kazaljke...
...da, noćas...kad se sklope kazaljke...gledaj u nebo...u najcrnijem mraku gledaj u nebo i vidjet ćeš dan...dan obasjan mojim riječima...ljubavi, gledaj u nebo noćas kad se sklope kazaljke...
...učinit ću da zvijezde ispišu moju priču na vedrom nebu...rastjerat ću sve oblake i pozvati mjesec da ti osvijetli put...put do mene...ponovno...nagovorit ću jednu zvijezdu da ti dođe i šapne ono što ja više ne mogu...
...vidjet ćeš sve...noćas kad se sklope kazaljke...ljubavi, gledaj u nebo...nisi više uz mene, ali pogledi će nam se susresti noćas...uhvatit ću te za ruku i nikad te više neću pustiti...bit ćeš moj...ponovno...dijelit ćemo ljubav i živjeti sretno među zvijezdama...u mjesečevim njedrima...sa oblacima koji će nas sakrivati od pogleda onih koji zavide...
...i sve to će biti...kad se sklope kazaljke...nemoj se bojati...noćas kad se sklope kazaljke nebo će zabljesnuti...zvijezde će prekriti nebo riječima mojih osjećaja...volim te pisat će gore...samo gledaj...razumijet ćeš sve...kad se pojavim iza tebe, nemoj se okrenuti...dopusti da ti šapnem koliko te volim...
...ostala su samo sjećanja svega što sam imala...ali noćas će sve opet postati moje...učinit ću da svijet zastane i gleda našu ljubav na nebu...jer biti će vidljiva...
...nemoj se bojati...nemaš se čega bojati...noćas kad se sklope kazaljke dolazim u tvoje srce...tiho...neću kucati...samo ću lagano ući i pojaviti se u tvojim snovima...
...srce će mi kucati ubrazno kao nekad uz tebe...osmijeh će mi ponovno biti na licu zbog tebe...oči će mi sjati pune uzbuđenja jer ću ti opet biti blizu...tijelo će mi drhtati od tvog pogleda...
...želim te ponovno vidjeti...želim te ponovno osjetiti...želim ponovno osjetiti tvoj dodir...
...ljubavi, noćas kad se sklope kazaljke, gledaj u nebo...volim te pisat će gore...razumijet ćeš sve...
...volim te...
.......................zašto???..........................
...u životu imam mnoga pitanja...zašto ovo, zašto ono...zašto je ovo ovako...ono onako...ali samo jedno ˝zašto˝ duboko me dirne i duša me zaboli...zašto ljubav tako boli...
...zašto je srce puno riječi koje ne mogu doći do usta...pokušavam ih izreći, ali ono što osjećam oduzme mi glas, dah, život, tijelo...oduzme mi sve što imam i ostanem bez svega...te riječi jednostavno zapnu, ostanu zatrpane u meni i rade mi groznu bol koja me proždire...izvana...iznutra...posvuda...
...ako ovako nastavi, jednoga dana više me neće biti...potonut ću kao ˝ranjeni˝ brod jer sam tako i ja ranjena...zatrpat će me kao moje riječi i nitko me se više neće sjećati...
...grozno se osjećam...dvije vatre gore, al jedno srce grozno pati...ne mogu više!!!!!
...može li mi netko reći, zašto ljubav tako boli???...
˝Sama na ovom svetu,
sama kao list na vetru...˝
...volim se družiti s ljudima...još više volim kad mi se povjeravaju...obožavam slušati probleme drugih ljudi...meni bliskih...volim ih tješiti...ali nekako osjećam da mi to nije uzvraćeno...kada ja trebam sve to, nema nigdje nikoga...kada se ja želim povjeriti nekome, kada trebam savjet ili utjehu, sama to tražim...sama to tražim jer nema nigdje nikoga tko bi mi to dao...zar tražim previše ako tražim neki mali savjet i malo utjehe...očito da jer nikako ne uspijevam dobiti ono traženo...mislim da sam jako naivna...vjerujem, ali stvarno vjerujem kome nebi trebalo vjerovati...vjerujem kad nebi trebalo vjerovati...ali ja sam takva...bila i najvjerojatnije ću i ostati...jednostavno previše volim pomagati ljudima...biti im oslonac...a oni me kasnije odbace i zabiju nož u leđa kad ja zatražim bar malo onoga što dajem...mrzim dvolične ljude...iako znam da ima trenutaka kad sam i ja takva, mrzim dvoličnost...ne mogu podnijeti osobe koje mi u lice pričaju jednu, a iza leđa sasvim drugu priču...inače sam jako osjetljiva osoba i najmanja sitnica može me uvrijediti ili povrijediti...i u takvim trenucima kad me netko povrijedi, šutim...šutim i trpim bol iako bi najradije uništila sve oko sebe...ali kad mi se pruži i najmanja prilika, isplačem se...jedino suze me barem malo utješe...ne želim više imati prijatelje koji mi to zapravo nisu...dosta mi je glume da je sve ok kad nije...prema nekima sam počela osjećati odbojnost i nepodnošljivost zbog njihovog upornog ponašanja prema meni...govore jedno, rade sasvim drugo...ja, kao što sam već napisala, inače šutim i trpim, ali u zadnje vrijeme to više ne mogu...u meni se nakupljaju svakakve misli i svakakvi osjećaji koje moram izbaciti...onima zbog kojih nastaju...nema više one stare mene...gotovo je...ne znam ni ja kako, kad i zašto, ali u meni se dogodila velika promjena...trpila sam sve...šutila sam...ne znam ni sama zašto...valjda zato jer neke ljude volim previše, al sad vidim da to nisam smjela...al sad sve to isparava...javljaju se osjećaji gađenja...da, gađenja...neću više trpjeti takve ljude...ja sam kao neka negativna osoba...barem sam tako bila prikazana...ja sam takva kakva jesam...neću se mijenjati...jedino se u meni nešto promijenilo...možda bi prije rekla da se probudilo nešto što želi pravog prijatelja, a ne više one s maskama...ako se ikada odluče skinuti maske, ja ću ih čekati raširenih ruku...previše ih volim...previše sam ih zavoljela, ali trenutno sve osjećam prema njima je nešto, ne znam ni ja što zbog njihovog ponašanja...želim samo jednog pravog prijatelja...pokoji savjet i malo utjehe...zar tražim previše???
Danas sam starija za jednu godinu...
Je li dobro ili loše to što moj život ubrzano ide dalje i već danas sam starija za jednu godinu??? Što znači rođendan??? Dobro, razumijem da sam na današnji dan došla na svijet, ali taj datum samo obilježava da je još jedna godina mog života iza mene...ponekad razmišljam što ću za nekoliko godina...pa doslovce ću biti odrasla i zrela osoba, a ne napola dijete kao sad...kako će moj život onda izgledati...ponekad me razmišljanja odvuku daleko u budućnost...razmišljam kako će izgledati moja obitelj jednoga dana i kako ću uspjeti kao samostalan čovjek...trenutno, za sve što mi treba, idem mami ili tati...tražim novac, novu odjeću ili nešto slično...ali moram priznati, što godine odmiču i idu dalje, ja se sve više bojim...ne znam čega...života valjda...stvarno se bojim i na svaki moj rođendan strah uporno raste...možete reći da sam glupa ili bilo što drugo, ali najviše od svega strah me smrti...što ću ja kad doživim, ako doživim, duboku starost kad ću i sama biti svjesna da možda neću dočekati sljedeće jutro...moj strah je preveliki...bojim se života...znam da to nije dobro...trenutno uživam u njemu...koliko mogu...ali strah od daljnjega nekako me stalno prati...uostalom, što mi uopće znači ova godina koja je danas ostala iza mene...jesam li pametnija...jesam li po nečemu bolja...ili sam jednostavno starija godinu i s tim se moram pomiriti...ne znam...ja stvarno znam pretjerati s nekim stvarima, kao i s ovim postom, ali moram s nekim podijeliti svoj strah...uostalom, nije to neki strah...to postupno prelazi u neku tjeskobu...više i nije strah...ma ne znam ni ja sama...zbunjena sam oko tog dijela...ali stvarno ponekad razmišljam kako će izgledati moj život negdje daleko u budućnosti...kad budem puno starija...ne znam...i neću se s tim zamarati...danas mi je rođendan...podignut ću glavu, kao što to i obično radim, i neću dati nikome da mi ovaj dan pokvari...to je samo moj dan...na današnji dan ugledala sam svijetlo dana...i mislim da je to sretan dan (osim za moje roditelje, ali već su se i oni pomirili s tim)...ja sam ja...bez obzira na godine i život koji tako utječe na mene...neću više razmišljati o tome...danas ću uživati...
...Sretan mi rođendan!!!!...
Naslov...ne znam...nema ga...
Eh, nemam naslov...nemam teme...nemam ništa...osim želje da napišem post...ma zapravo, nije to želja, to je onako nešto poput želje...sjetila sam se svog bloga pa si mislim da bi baš mogla napisati jedan postić...i tako vam je to...jučer sam napisala jedan post, ali sam ga spremila...objavit ću ga kad budem sigurna da to želim podijeliti sa drugima...zasad je to u meni...zato vam danas pišem jedan ovako expres post...u mom životu posljednjih nekoliko dana ima nekih malih novosti...ali malih...ništa veliko ni ozbiljno...dopisivala sam se s likom kojem se kao sviđam i nešto smo pričali da ćemo ić na kavu, al sumnjam da ću se pojavit na toj kavi...ne znam, nemam želje da ga malo bolje upoznam...a k tome još i njegov frend...kako dosadan lik...stalno me zove, šalje poruke i dosađuje...ja se naravno ne javljam, ne odgovaram na poruke (a nemam ni love) i tak...ovaj cijeli tjedan samo jučer sam bila u omiljenom kafiću i konačno nakon nekoliko dana vidila onog slatkog konobara...uh, šta mi se taj mali sviđa...al stvarno mi se sviđa...al svjesna sam da o njemu mogu samo sanjati...zato se tješim da ga barem mogu gledati kad idem na kavu...onda dalje...bila sam s dvije frendice jedan dan na kavi, ali ne u omiljenom kafiću...bile smo u nekoj ˝pripizdini˝ kak bi to rekla moja frendica...a to nam je bilo najbliže školi...i koga sam tamo našla...na katu, pod prozorom sjedio je dečko kojeg frendica i ja promatramo na tjelesnom...joj, šta je lik dobar...da mu vidite facu...ja sam mislila da ću se onesvijestit kad sam ga vidila...ne znam šta mi je u zadnje vrijeme...nešto me hvata...neka faza...inače mene hvataju faze pa me drže malo duže...i sad je evo trenutno neka čudna...zgodni dečki mi se sviđaju, al neki određeni pogotovo...kao što sam već rekla, bila sam jučer u omiljenom kafiću...ekipa je bila super, a i moje raspoloženje sve dok nisu došle osobe koje su mi pokvarile sve...al izdržala sam...i one su izdržale, al naočigled se vidilo da između nas kipi nepodnošljivost...kasnije smo svi zajedno išli doma, a onda sam morala jednom liku glumiti curu jer ga neka mala proganja...zatreskana je u njega...hodali smo držeći se za ruke i napola zagrljeni...čudno sam se osjećala...nikako ne mogu zamisliti sebe i njega, al to je bila gluma...kasnije sam saznala nešto što me potaklo na razmišljanje...izletilo mu je nešto dok je stajao blizu mene u busu i on misli da nisam čula, al jesam...samo sam se pravila da nisam...a nije to ni bitno...ko da je istinito...onda smo se dogovarali kak ćemo blajbat prvi sat danas, al ja sam odustala...sjetila sam se da imam rasku prvi sat...tak smo nešto pričali i bio je dogovor da mu čuvam mjesto u busu danas...ja glupača ko idiot čuvam njemu mjesto i otjeram sve ljude koji su pokušavali sjest da bi na kraju on stajao i jedva rekao bok...ah, s čim se ja zamaram...joj...i tak...danas nas je jedna profesorica ispitivala i prešla me za list...joj, kako sam bila haaapyyy...normalno, da je okrenula mene, eto ti jedinice...ah, život vam je takav...ništa, idem ja sad...opet sam se raspisala malo previše...al ne mogu si pomoć...takva sam kakva sam...baš smo Irenica (inače, jedna od mojih best frendica) i ja danas pričale kak se ne možemo kontrolirat kad nas netko raspizdi...a jebi ga, ja nisam osoba koja može trpiti svašta...kad sam ljuta, za sve je bolje da se maknu od mene...stvarno nemam kontrole kad mi živci rade...i tak...sad stvarno idem...preeevišeee meljem i lajem tu...nemojte se ljutiti...obećavam da ću vam napisati sljedeći post koji će biti mali, ali slatki...smislit ću nešto...ajde, čujemo se ljudi...pričajte mi šta ima novoga...love you all:)...puseko
...luda mala...
˝Da dobri momci ne postoje,
makar to sam shvatila...˝
...pjevao je te stihove jednom...to sam zapamtila...sjedili smo u mračnom kutu našeg omiljenog kafića...ja sam htjela čuti jednu pjesmu koju obožavam, ali nikome se nije dalo ići do juboxa...svirala je luda mala...a on je zapjevao neke stihove...pogledala sam ga i nasmijala se jer mi je to bilo smiješno...on da pjeva...i to pjesmu od Ivane Brkić...inače udara samo po narodnjacima...uzvratio mi je pogledom i nekim tajanstvenim osmijehom...kao da mi govori: sad si ti misli...frendica me pogledala, a ja sam se i dalje smijala...to je bio dan kad je zapravo počela naša priča u potpunosti...i nikad neću zaboraviti njegove ruke na mojim koljenima kada je pogledao frenda i rekao: volim i ja nju...to mu je bio odgovor na frendovo zezanje: a vidiš da te cura voli, daj budi s njom...nisam mogla vjerovati...tada još nismo bili zajedno, ali sve se već znalo i samo pola sata nakon svega toga bili smo par...razgovarali smo i nije nam dugo trebalo...rekao je da želi biti sa mnom...taj dan ostao mi je u sjećanju...i pamtit ću ga još dugo...tada nisam hodala po zemlji, bila sam u oblacima...u sebi sam stalno ponavljala koliko ga volim...gledala sam ga...smijala se...a što je bilo najbolje, on se smijao sa mnom...uzvraćao mi je poglede i sve je bilo kao u snu...uživala sam jer je on bio blizu mene...ali bila sam popodne u školi...i morala sam ići...frendica je otišla davno prije mene, a ja sam ostala s njim i frendom jer mi nisu dali da idem...on me nagovarao da ne idem na prvi sat...čak sam razmišljala da ni nebi išla, ali sjetila sam se krike mame kad sazna za neopravdani...ipak sam odlučila ići u školu...nije me pustio...molio me da ostanem; ne moraš ti ić nikud, ajde ostani još barem deset minuta...tako smo se počeli nešto prepirati i uslijedio je razgovor...na kraju smo završili skupa...digla sam se sa stolice dok su mi se ruke neopisivo tresle, a noge uopće nisam osjećala...ali gorilo mi je pod petama...žurila sam se...mislila sam još stići frendicu da ne idem sama, ali ona je već bila daleko...on se ponudio da me otprati jer smo sada bili par, ali je odustao jer mu se nije dalo vraćati samom...a meni se kao ide samoj u školu...nagovarala sam ga da ide sa mnom, a on me ucjenjivao pusom...bilo mi je neugodno pred toliko ljudi okolo u kafiću, ali ljubav je ljubav...i zeznuo me...ni nakon puse nije išao sa mnom...pozdravili smo se i ja sam otišla...tako je završio taj dan...i pamtit ću ga sigurno do kraja života...taj dan sam stvarno bila luda mala...puklo me sve to...svi ti događaji...nisam mogla vjerovati da napokon imam ono što volim i želim...i sad ga vidim kako pjevuši stihove u onom zadimljenom kutu...zamišljam si sve, a znam da se neće vratiti...
˝Da dobri momci ne postoje,
makar to sam shvatila...˝
...možda sam shvatila i ja...
